Duborez

Proučavanje sitne plastike u staroj srpskoj umetnosti nametnulo se kao potreba da se preko minijaturnih reljefa izmeni davno uvaženo mišljenje kako Srbi nisu imali neki poseban afinitet prema plastici, pošto su bili zaokupljeni slikarstvom.
Ikonice, enkolpije, panagije, krstovi i drugi slični predmeti od kamena, drveta, metala, rožine, kosti i drugih sličnih materijala s minijaturnim reljefima, dokazuju da su stari majstori znali i umeli da koriste taj materijal i da se u njemu izražavaju.
Dela sačuvana iz ranog i kasnijeg srednjeg veka, kao i ona iz turskog perioda, pokazuju različite stilove i faze razvoja sitne plastike.
Glavni izvor inspiracije umetnika koji su se bavili izradom sitne plastike bili su Stari i Novi zavet, a učeni monasi i naručioci uticali su na majstore da u svoje radove unesu i legende, apokrife i druge priče koje su često doprinosile stvaranju novih sadržaja kao odraz vremena u kojem je umetnik radio. Iako je izbor tema bio prepušten samom umetniku, on se morao prilagođavati crkvenim dogmama, jer je sitna plastika bila najvećim delom rađena za kultne potrebe. Tražeći novo, umetnik se često vraćao na staro, ali istovremeno je unosio nešto svoje.
Minijaturni reljefi sačuvali su se do danas u muzejima, kolekcijama i crkvenim riznicama, od kojih hilandarska ima svakako najlepše primerke. Mnogi su nađeni, naročito oni stariji, prilikom arheološkog iskopavanja, a neki kasniji nalaze se još u privatnom vlasništvu. Pisani izvori ukazuju na to da je sitne plastike bio mnogo više na našem tlu, a to dokazuju nađeni i sačuvani primerci. Drvenih reljefa je najmanje sačuvano iz ranijih perioda, pošto su zbog prirode materijala bili podložni propadanju. Tu prazninu nadoknađuje kamen i metal pa donekle i rožina. Zbog svega u srpskoj istoriji umetnosti, do naših dana, minijaturna plastika ostala je dosta nezapažena.
Preko radova sitne plastike može se osetiti, pa i dokazati, da ne postoji suštinska razlika između "monumentalne" i "sitne" umetnosti, jer monumentalna umetnost ne mora uvek biti monumentalna uprkos svojim dimenzijama, dok sitna umetnost može delovati monumentalno u svojoj sažetosti. Likovni kvaliteti određuju jedno umetničko delo, a ne njegove dimenzije.
Sitna plastika - rezba u kamenu, kosti, drvetu i livenje u metalu - predstavlja zasebnu granu stare umetnosti kod Srba o kojoj se malo zna. Pravljenje ikonica, enkolpija, panagija, krstova i relikvija za crkvene potrebe, a izrada prstenja, pojaseva i drugih predmeta za laike, livenjem, graviranjem, rezanjem i cizeliranjem bili su značajan deo starog umetničkog zanata. Izvedeni minucioznom tehnikom, iz kamena, kosti, drveta i metala, izronjavali su minijaturni reljefi koji često zapanjuju svojom sažetošću. Ovakvi radovi u drvetu i kamenu, svojom punoćom, zrelošću i jedrinom kao i da teže da nadoknade ono što nije načinjeno na znatno većim površinama.
Sitna plastika se po funkciji deli na nekoliko grupa. Prvoj bi pripadale ovalne kameje koje su nošene kao enkolpije oko vrata, a obrađene su bile samo sa jedne strane. Obično su stavljane u skupocene okove od zlata i srebra, a ukrašavane biserom i dragim kamenjem. Drugoj grupi bi pripadale jednostruke i dvostruke četvrtaste ikonice na kojima su se nalazili popularni sveci, arhanđeli, ali i Bogorodica i Hristos. Na njima se pojavljuju i kompozicije vezane za Hristov i Bogorodičin život. Funkcija tih četvrtastih ikona bila je ista kao i enkolpija. I one su u posebnim okovima nošene oko vrata. Kako su izrađivane od kamena kome je pripisivana posebna zaštitana moć, to su svaka za sebe imale profilaktičko značenje. Iz ovih dvostrukih ikonica proizašli su diptisi koji su se preklapali. Unutrašnje strane diptiha imale su kompozicije vezane za Hristov i Bogorodičin život. Pored diptiha izrađivani su i triptisi. Na sredini triptiha nalazila se jedna od kompozicija dvanaest Hristovih praznika, a na stranicama neko od poznatijih svetitelja. Diptisi i triptisi, ranovizantijski, bili su od slonove kosti, a kasnije, od XIV veka pa nadalje, od drveta, okovani metalom, od kosti, ali i celi od metala. Posebno mesto zauzimaju panagije i panagijari. U prvom trenutku, panagije su predstavljale okrugle plitke manje posude sa likom Bogorodice, najčešće izrađene od slonove kosti, kamena ili metala. Kasnije postaju ukras koji na grudima nosi visoki crkveni dostojanstvenik, simbolički, jer nosi lik Bogorodice na srcu, a Bogorodica predstavlja crkvu. Panagija je i dalje okrugla. Od XV veka postaje okrugla kutija koja se takođe nosi na grudima. U njoj su prikazane s jedne strane Bogorodica Orans ili Platitera Orans, a sa druge Gostoprimstvo Adamovo u obliku Sv. Trojice.
Najlepši primeri srednjovekovnih drvenih ikona sačuvani su u riznici manastira Hilandara. To su dve ikone okovane u srebro koje je mladi Uglješa Despotović dobio od serskog mitropolita Teodosija.
Pored ikonica, panagija, enkolpija u kamenu, kosti i drvetu, izrađuju se i krstovi. Kao simbol hrišćanstva, krst je već u ranovizantijskoj umetnosti dobijao pojedine ukrase koji su imali simboličko značenje. Sirijsko-palestinski krstovi na preklop, na kojima se javlja Bogorodica Orans, Hrist i jevanđelisti, a koji pripadaju dosta širokom vremenskom periodu od V do XIII veka, bili su podstrek da se izrađuju i krstovi na kojima su najpre bile najvažnije scene iz Hristova života, a zatim i svih dvanaest Hristovih praznika. Dok se na ikonicama, panagijama i enkolpijama javljaju i figure svetaca, više ili manje popularnih, krstovi su rezervisani za scene koje su striktno povezane sa Hristovim životom i stradanjem.
U zavisnosti od materijala od kojeg je krst načinjen, kao i od veličine samog krsta, izrađuju se reljefi koji upotpunjuju njegovu svetost. Za izučavanje sitne plastike u srednjovekovnoj Srbiji, pa i kasnije, krstovi od drveta, kamena, roga i metala imaju poseban značaj, jer se na njima, u malim podeocima, prikazuju čitave kompozicije zajedno sa arhitekturom, pejzažom, ljudskim figurama i enterijerima. Na krstovima su i kompozicije, retke na zidnom slikarstvu, kao Lestvica Jakovljeva, Mojsije predaje zakon i slično.
Krst kao simbol hrišćanstva imao je od najranijih vremena značajnu ulogu. O prirodi krsta postoje različita teološka tumačenja. Iako ustaljenog oblika, pojedini detalji na njemu imali su određeno simboličko značenje. Krst sa stopom podsećao je na Golgotu. Sa nodusom, kuglom ili diskom trebalo je da podseti na Konstantinov forum. Krst postavljen na bazu označavao je Sveti grob. Zbog toga se i insistira na ukrašavanju krsta.